Ne treba mi prijatelj koji se menja kada se ja menjam i koji klima glavom kada ja klimam glavom; moja senka to radi mnogo bolje.
Ne treba mi prijatelj koji se menja kada se ja menjam i koji klima glavom kada ja klimam glavom; moja senka to radi mnogo bolje.
Pravi prijatelji, dobre knjige i mirna savest: to je idealan život.
Ko prijatelja tumači i analizira, taj ga ne voli.
Svako će znati da vam kaže koliko ima koza i ovaca, ali ne i koliko ima prijatelja.
Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.
29 poslednjih dana u mesecu je najteže.
Nikad ne veruj sjaju u očima žene! To je verovatno svetlo što prodire kroz njenu šuplju glavu.
O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i lepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvek boravi onde gde mene nema?
Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari.
Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina.
Za život treba mnogo napora i za svaki napor nesrazmerno mnogo hrabrosti.
Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bežanje natrag, jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek. Preterati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.
Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.
Od straha su ljudi zli, podli i surovi, ali od straha mogu biti i darežljivi, pa čak i dobri.
Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svetom, umrli bi od straha.
Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza nije dovoljno dugačka.
Život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto “kao na Drini ćuprija”.