Niko ne tračari o tajnim vrlinama drugih ljudi.
Čovek je najsurovija životinja.
Jedina stvar koja će iskupiti čovečanstvo je saradnja.
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to skriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.
Postoji jedna vrsta ljudi… koji su toliko zauzeti brinući o onom svetu, da nikada ne nauče da žive u ovom.
Većina ljudi bi pre umrli nego mislili; u stvari, oni to čine.
Kad bismo svi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan deo svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi celom svetu i nama samima odmah jasno ko smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo.
Ja sam video u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.
Ja mislim da postoji samo jedna vrsta ljudi. Ljudi.
Pristojno je razgovarati sa ljudima o onome što ih zanima, ne o onome što tebe zanima.
Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju.
Nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovek misli.
Ima neka vrsta ljudi u koje jednostavno moraš da pucaš pre nego što im kažeš zdravo. Čak i tada, nisu vredni potrošenog metka.
Većina ljudi su divni, kada ih konačno vidiš.
Kada bi neki ljudi skočili sa visine svog ega na visinu svoje inteligencije – poginuli bi!
Čovek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jeste.
Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.